4. listopada 2023. | 1039 prikaza.

UZ OBLJETNICU BEATIFIKACIJE – Zašto je Karlo I. (Karlo IV.), posljednji austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj, proglašen blaženikom Katoličke Crkve?

Prije sto i jednu godinu, 1. travnja 1922. godine, umro je Karlo I., posljednji austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj (kao kralj je nosio ime Karlo IV.). U Hrvatskoj enciklopediji tek je štura zabilješka o njemu: „Sin nadvojvode Otona (1865–1906) i sinovac Franje Josipa I. Pokušavao je s državama Antante tajnim pregovorima sklopiti separatni mir. Potkraj I. svjetskoga rata predložio je preobrazbu dualističke monarhije u federativnu državu, a podupro je i stvaranje hrvatske jedinice u sklopu reformirane monarhije, koja bi bila ravnopravna Ugarskoj i Austriji te obuhvatila sve hrvatske zemlje. Nakon kapitulacije austrougarskih postrojba morao je 11. XI. 1918. napustiti prijestolje u Austriji, a dva dana nakon toga i prijestolje u Hrvatskoj i Ugarskoj, no nikada nije formalno abdicirao. Emigrirao u Švicarsku. Pri drugome pokušaju (1921) da uz pomoć monarhista uspostavi vlast u Madžarskoj, bio je uhvaćen i deportiran na Madeiru, gdje je umro. Godine 2014. Katolička crkva ga je beatificirala.“

Fotografski portret kralja Karla (Wikimedia Commons)

U svakom slučaju, Karlo I. zaslužio je ipak više rečenica u Hrvatskoj enciklopediji. No svakako je najzanimljivije pitanje, zašto ga je Katolička Crkva beatificirala? To smo mogli doznati iz vijesti koja je bila objavljena prije nekoliko godine. Naime, na Treću korizmenu nedjelju, 4. ožujka 2018., u sarajevskoj katedrali tadašnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, na euharistijskom slavlju početka zasjedanja Austrijske biskupske konferencije, primio je relikvije blaženog Karla Austrijskog od izravnog potomka obitelji Habsburg, gđe Camille Habsburg-Lothringen. Kako je tada rečeno, relikvije dolaze u Sarajevo, u Bosnu i Hercegovinu, kao dar Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a čuvat će se u sarajevskoj katedrali.

Karlo I. sa suprugom princezom Zitom od Bourbon-Parme 1911. godine. (Wikimedia Commons)

Na tom je slavlju vjernicima pojašnjeno i ovo: „Cilj ovozemaljskog života blaženoga Karla Austrijskoga bio je pokušati prepoznati Božju volju na najjasniji način i ostvariti ju na najsavršeniji način, kako kao car i kralj tako i kao suprug i otac obitelji. Budući da je bio pozvan vladati u tijeku Prvoga svjetskog rata, pokušao je svim svojim snagama zaustaviti rat i bio je jedini vladar koji je podržao mirovne inicijative pape Benedikta XV. Na koncu je darovao svoj život Bogu za svoje narode preminuvši u 34. godini života s pogledom upravljenim prema Presvetome Sakramentu kojega je toliko volio, izgovorivši: „Neka bude volja tvoja … dođi, Isuse“.“

Djeca Karla I. i princeze Zite od Bourbon-Parme 1922. godine. (Wikimedia Commons)

Posljednjeg austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja blaženim je proglasio 3. listopada 2004. papa Ivan Pavao II., a dan njegovog vjenčanja s princezom Zitom od Bourbon-Parme, 21. listopada (1911. godine) tada je papa postavio kao datum sjećanja na novog blaženika u kalendaru Katoličke Crkve, umjesto dana njegove smrti, što je inače uobičajeno. I još jedna zanimljivost, da je 2008. godine vatikanski Zbor za kauze svetaca odobrio otvaranje procesa beatifikacije službenice Božje Zite u francuskoj biskupiji Le Mansa.

Karlo I. proglašen je blaženim zbog njegovih mirovnih nastojanja tijekom Prvoga svjetskog rata. Proces za Karlovu beatifikaciju vodio se još od 1949. godine, ali je ovaj potez izazvao niz suprotstavljenih reakcija, posebno u nekadašnjim zemljama Antante, pa je godinama bio blokiran, i Sveta Stolica je tražila načine i čekala protok vremena kako njegova beatifikacija ne bi izazvala neke nove sukobe i sporove. Karlo I. zasjeo je na tron Austro-Ugarske Monarhije 30. studenoga 1916. godine, nakon smrti cara Franje Josipa I. A dana 2. prosinca 1916. preuzeo je i titulu Vrhovnog zapovjednika austrougarske vojske od nadvojvode Friedricha. Novi car je od samog početka vladavine, šokiran ratnim stradanjima, počeo pripremati teren za pregovore o mirovnom sporazumu između tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, koja je bila na strani Središnjih sila, i sila Antante. Na žalost, nikad nije imao hrabrosti zaključiti mir bez njemačke dozvole s kojom je Monarhija od početka bila u ratu na istoj strani. 

Proglas Karla I. od 11. studenoga 1918. godine. (Wikimedia Commons)

Novi car je ušao i u tajne pregovore o miru sa Francuskom. Svojeg šogora Sikstusa od Bourbon-Parme postavio je kao posrednika u tim pregovorima. Međutim, iako je novi car sve radio u dobroj namjeri, ipak nije imao dovoljno znanja i snage da se suprotstavi gorljivim zagovornicima nastavka rata u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a još je manje imao snage i odlučnosti da se odmakne od savezničke Njemačke. Štoviše, smatrao je kako bi bilo nečasno da se uopće mogućnost sklapanja mira dogodi bez sudjelovanja Njemačke. Stoga se dogodilo ono što je bilo jedino očekivano, da su na kraju svi pregovori propali. Tim više treba podsjetiti da je Austro-Ugarska tada u posljednjim ratnim godinama bila sve više načeta unutarnjim nemirima, a posebice su vladale sve veće napetosti među narodima Monarhije koji su sve više pokazivali želju za osamostaljivanjem svojih zemalja od Monarhije.

U sve se umiješao i američki predsjednik Woodrow Wilson koji je, u okviru plana od 14 točaka, tražio da Monarhija omogući autonomiju i samoopredjeljenje svojim narodima. Karlo I. je na to pristao te je htio sazvati austrougarski parlament kako bi on izglasao stvaranje konfederacije u kojoj bi svaki narod imao pravo na svoju samoupravu. No i za to je već bilo prekasno! Jer su se pojedini predstavnici naroda unutar raspadajuće Monarhije već borili za punu vlastitu autonomiju svojih zemalja, odlučni da se što prije osamostale od Beča i Austrije.

Grobnica Karla I. na Madeiri. (Wikimedia Commons)

Kako navode njegovi biografi, Karlo I. je vršenje carskog poziva shvaćao kao misiju kojom ga je Bog obdario, a on je htio vršiti Božju volju nasljedujući Krista i u ljubavi prema povjerenim narodima. Zato se toliko zalagao za mir. Jedino je on dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir tijekom Prvoga svjetskog rata. I zato je postavljen na oltar Katoličke Crkve.

Zvonimir Despot

Komentari su zatvoreni.