12. svibnja 2022. | 1081 prikaza.

Ratni aerodrom na Visu zaslužan je za spašavanje velikog broja savezničkih zrakoplovaca, prvenstveno američkih i britanskih


Smješten otprilike na sredini hrvatske obale Jadranskog mora i okružen otocima srednje Dalmacije, nalazi se otok Vis. Površine od oko 90 km2 Vis spada među hrvatske otoke srednje veličine. Udaljen je 30 km južno od otoka Šolte, a po svojem položaju nalazi se 16 km jugozapadno od otoka Hvara i 30 km od Brača, te 32 km zapadno od otoka Korčule. Vis je od obale udaljen 44 km. Sa sjeverne strane prostire se Viški, a s istočne Korčulanski kanal. Od otoka Biševa, koji je od Visa udaljen 4 km, razdvaja ga Biševski kanal. Vis se pruža u smjeru istok–zapad; njegova je dužina 17 km, a širina do 8 km.

Na Visu se ističu dva velika zaljeva: na zapadnoj obali je veliki Komiški zaljev, a na istočnome dijelu sjeverne obale je prostrana i razvedena viška luka, najbolja prirodna luka na otoku. Na južnoj obali veće su uvale Stiniva, Ruda, Vela Travna, a na sjevernoj Stončica, Dobra luka, Rogačić, Gradac i Oključna. Uz sjevernu obalu Visa leže otočić Host, hridi Kamik, Rogačić i Krava te skupina hridi Volići. Uz istočnu i jugoistočnu obalu je niz otoka i otočića: Pločica, Greben, Paržanj (Paržan) Veli, Paržanj (Paržan) Mali, Budikovac Veli, Budikovac Mali i Ravnik (sa Zelenom špiljom).

Vis je osobito izložen sjeverozapadnim i jugoistočnim vjetrovima. Prosječna srpanjska temperatura iznosi 24 do 25 °C, a siječanjska 9 °C; godišnja je količina oborina 700 do 800 mm; ljeti padne svega 40 do 80 mm kiše. Otok je uglavnom bezvodan, iako blizu Komiže postoje vrela; arteški bunari. Prirodni biljni pokrov (crnika, divlja maslina, crni jasen) uglavnom je iskrčen, no prisutni su šumarci rogača i alepskoga bora. Na otoku se i danas, iako nažalost u manjoj mjeri nego u prošlosti, njeguje uzgoj vinove loze, masline, smokve, artičoke te južnog voća poput mandarine i limuna. Stoljećima je otok živio od ribarstva, a danas je nadaleko poznat po turizmu, osobito onom nautičkom. Stalne trajektne dnevne veze sa Splitom i Hvarom omogućavaju stanovnicima Visa minimalni stupanj potrebne mobilnosti.

Nakon rata došlo je vrijeme za obnovu uništenih zgrada i popravak komunalnih objekata, cesta i luka (M. Raguž)

Većina stanovnika (89,1%) živi u dvama većim naseljima na otoku: Visu (1660 st.) i Komiži (1375 st.). U ostalim naseljima živi vrlo malo stanovnika: Borovik (12 st.), Dračevo Polje (13 st.), Duboka (13 st.), Marinje Zemlje (61 st.), Milna (26 st.), Oključna (0 st.), Plisko Polje (17 st.), Podhumlje (31 st.), Podselje (19 st.), Podstražje (40 st.), Podšpilje (11 st.), Rogačić (12 st.), Rukavac (69 st.) i Žena Glava (47 st.).

Tragovi života na otoku Visu sežu u prapovijest. U Krajicinoj ili Teutinoj špilji na sjevernoj strani otoka pronađeni su tragovi iz razdoblja eneolitika, dok se nalazi po otoku vežu uz rano, srednje i kasno brončano doba (oko 1800. do 1000. godine prije Krista). Iz ranoga željeznog doba potječu nalazi iz grobova na južnoj strani otoka kraj gradine Taleške glavice. U I. tisućljeću prije Krista otok su držali ilirski Liburni, a početkom IV. st. prije Krista na području današnjega grada Visa (u predjelu Gradine i na poluotoku Prirovu) razvila se antička Issa, najvažnija grčka kolonija na tlu Hrvatske.

Issa se od svojega utemeljenja razvijala kao samostalan polis te je kovala vlastiti novac, imala vlastitu flotu, razvijenu trgovinu, proizvodnju keramike i vinogradarstvo. God. 47. prije Krista, u vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja, Issa je stala na Pompejevu stranu, te ju je nakon Pompejeva poraza zauzeo Cezarov legat Vatinije. U to je doba izgubila svoje prijašnje povlastice i status slobodnoga grada, te je postala podanik Rima, ovisan o vlasti u novoj rimskoj koloniji Saloni. I dalje je ostala važno trgovačko središte; u tom su razdoblju bile izgrađene terme, kazalište i forum. U prvoj polovici I. st. stekla je i rimsko građansko pravo (Issa civium Romanorum).

U ranosrednjovjekovnom razdoblju Vis se nalazio pod vlašću Istočnorimskoga Carstva, a zatim je ušao u sastav hrvatske srednjovjekovne države. Godine 997. otok je zauzelo mletačko brodovlje pod vodstvom Badovarija Bragadina, koji je srušio već pohrvaćeni grad Vis i stanovništvo odveo u roblje, dok se izbjeglo stanovništvo naselilo po selima u unutrašnjosti. Godine 1145. Mlečani su ponovno zauzeli otok Vis i zajedno s otokom Hvarom potčinili ga knezu u Zadru. Nakon kratkotrajne bizantske vlasti, Vis je 1180. potpao pod vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva. U XIII. st. bio je kratko vrijeme pod knezovima Krčkima, pa knezovima Omiškima, a nakon izravne vlasti hrvatsko-ugarskih vladara, Vis se s Hvarom 1278. podčinio Veneciji. Od polovice XIII. st. pa sve do 1797. bio je sastavni dio hvarske komune. Godine 1358. otok je ponovno došao pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva i pod njom ostao više od pola stoljeća, izuzevši razdoblje 1390.–1394., kada je bio u sklopu bosanske države. Godine 1403. kralj Ladislav Napuljski darovao je Vis zajedno s Bračom, Hvarom i Korčulom hercegu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, koji ih je držao do 1414., kada ih je Sigismund Luksemburgovac, za sukoba s Hrvojem, predao Dubrovniku. Nakon kratkotrajne dubrovačke vlasti (do 1417.), otoci su ponovno bili pod hrvatsko-ugarskom vlašću do 1420., kad su priznali vlast Mletaka. Javni život Višana nastavio se u zajednici s Hvarom, a njegovi su se stanovnici bavili uglavnom poljodjelstvom, stočarstvom i ribarstvom.

Potkraj XV. st., nakon napada flote Ferdinanda I. Napuljskoga, kada je 1483. bilo uništeno dotadašnje otočno središte Velo Selo (današnje selo Podselje), stanovništvo se iz unutrašnjosti otoka počelo spuštati prema moru i na mjestu nekadašnje antičke Isse počelo se oblikovati naselje Vis, koje se snažnije razvilo u XVI. st. Istodobno se razvila i Komiža. Nakon 1646. Mlečani su na Vis preseljavali stanovnike Makarskoga primorja, koji su od mletačkih vlasti dobili posebne povlastice bescarinskog uvoza robe u Veneciju. Sve do pada Mletačke Republike (1797.), kada je ušao u sastav Habsburške Monarhije, Vis je bio sastavni dio hvarske komune, a 1805. otok je, zajedno sa ostatkom Dalmacije, ušao u sastav Ilirskih provincija na Jadranu; u tom je razdoblju Vis, podupiran od Velike Britanije, postao središtem gusarenja i krijumčarenja na Jadranu.

Godine 1811. u poznatoj pomorskoj bitci koja se odigrala na morskom području između Hvara i Visa, britansko brodovlje je pod zapovjedništvom admirala Williama Hostea porazilo francusko-talijansku flotu kojom je zapovijedao admiral Bernard Dubordieu, a njegov admiralski brod, fregata Favorite, nasukala se, eksplodirala i potonula. Britanci su na Visu organizirali svoje jako pomorsko uporište, izgradivši niz tvrđava. Od 1815. do 1918. otok je bio pod habsburškom upravom. Godine 1866., tijekom rata između Italije i Habsburške Monarhije, Italija je bezuspješno pokušala zauzeti otok, tada sve važniju habsburšku pomorsku utvrdu, ali je temeljito poražena u slavnoj Viškoj bitci, u kojoj je izgubila admiralski brod, oklopnjaču Re d’Italia i oklopnjaču Palestro.

Središnji dio Cataline uništen je strojničkom vatrom nakon što ga je napustila njegova posada. Dobro se vidi još uvijek cijeli glavni kotač. (F. Banfi)

Tek 1890-ih Vis je počeo gospodarski napredovati, zahvaljujući vinarstvu i preradbi ribe. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije, temeljem Londonskog ugovora (1915.), došao je pod vlast Kraljevine Italije (1918.–1921.), a zatim je postao dio Kraljevine SHS.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata otok je imao važnu ulogu u antifašističkom pokretu. Godine 1941. okupirala ga je Italija, da bi nakon njezina pada 1943. otok preuzela partizanska vlast, a nikada ga nije okupirala njemačka vojska. Na Visu su osim partizanskih, smještene i snage Saveznika te je izgrađen i aerodrom, koji je postao simbolom otpora i prkosa njemačkome ratnom stroju. Vis je od 1944. djelovao kao središte partizanske vlasti i savezničkih vojnih misijâ. U vrijeme najveće opasnosti od njemačkog iskrcavanja na Vis, velik dio otočnoga stanovništva bio je privremeno evakuiran u logor El Shatt u blizini Sueskog kanala u Egiptu. Oslobođenjem zemlje prestaje uloga Visa kao izoliranog uporišta, vraća se njegovo stanovništvo i započinje obnova.

No Vis ni tada nije izgubio svoj vojni značaj. U socijalističkoj Jugoslaviji, zbog njegova strateškoga položaja, Vis se ponovno utvrđuje; na otoku je sagrađeno više od 30 vojnih objekata i do 1989. bio je zatvoren za strance. Jugoslavenska vojska napustila je Vis tek 1992. godine. Današnji razvoj otoka usmjeren je ponajviše na turizam i uslužne djelatnosti.

U cijeloj burnoj povijesti otoka Visa, posebno se ističe njegova važna uloga koju je odigrao u Drugome svjetskom ratu, a osobito u razdoblju od konca 1943. do kraja rata. Geografski prilično udaljen od kopna, ali i od ostalih otoka srednje Dalmacije, Vis ne samo da je ostao izvan dohvata njemačkih obalnih topničkih baterija, nego je znatno otežao i njemačke planove za njegovo zauzimanje. Koncem 1943., kada su njemačke snage nadirale duž dalmatinske obale ne bi li što prije zauzele položaje koje su napustili Talijani nakon kapitulacije u rujnu 1943., a zatim u seriji desantnih operacija zauzele i sve otoke, Vis je ostao kao posljednja odstupnica za partizanske snage i izbjeglice iz popaljenih i uništenih krajeva, koji su se na njemu sakupili čekajući konačnu odluku Vrhovnog štaba NOVJ-a. Na Visu su se u to vrijeme nalazile i savezničke jedinice, te je u rješenju dvojbe – da li Vis braniti ili ga napustiti i evakuirati izbjeglice i sve vojne jedinice u Italiju, ujedno ležala i sudbina oružanog otpora na tlu cijele okupirane zemlje. Sudbonosna odluka Vrhovnog štaba da se Vis u zajednici sa Saveznicima ipak brani svim sredstvima, riješila je dugoročno pitanje opstanka partizanskog pokreta i povela ga prema konačnoj pobjedi nad neprijateljem.

Danijel Frka

Iz Uvoda iz knjige “Vis – posljednja nada” u izdanju “Despot infinitusa”

Više o knjizi – https://despot-infinitus.com/proizvod/vis-posljednja-nada-raf-station-vis-1944-1945/

Komentari su zatvoreni.