9. svibnja 2022. | 1035 prikaza.

Vlado Gotovac, savjest hrvatske države i društva, dobio je prvu političku biografiju

Kad smo Filip Zoričić i ja dogovorili da njegova knjiga o Vladi Gotovcu izađe u nakladi Despot infinitusa, baš se navršilo 20 godina od Gotovčeve smrti. Bio je to prosinac 2020. godine. Prošlo je 20 godina otkako je prerano umro taj istinski hrvatski velikan, ali tada sam već bio zabilježio da ni na tu godišnjicu o njemu nije bilo  baš puno spomena u javnosti. Istina, epidemija korone bila je tada na vrhuncu, ali to nikako nije mogla biti izlika da se o Gotovcu nije više govorilo, pisalo, objavilo, događalo…, i to o čovjeku koji je zlatnim slovima upisan u suvremenu hrvatsku povijest. Tim više što se tri mjeseca prije toga navršilo i točno 90 godina od njegova rođenja! Dvije velike obljetnice velikog čovjeka koje su jako tiho bile obilježene! Jedino je HTV u svome programu tada pustio dokumentarni film “Moj slučaj”, a onda tek neke objave na internetskim portalima, društvenim mrežama, poneka polaganja vijenaca i paljenja svijeća kod njegova groba na Mirogoju, kod spomenika u rodnome Imotskom…

O Gotovcu ne treba trošiti puno riječi da bismo znali tko je on bio. Pjesnik, filozof, političar, intelektualac, vizionar, a mnogi će reći i savjest hrvatske države, hrvatskog društva. Iako je puno pisao i objavljivao, u najširoj javnosti najviše je ipak ostao zapamćen po govoru ispred zgrade tadašnje Komande 5. vojne oblasti JNA, danas sjedišta Ministarstva obrane u Zagrebu. Ondje je 30. kolovoza 1991. održan prosvjed hrvatskih majki protiv rata (protiv generala JNA). Gotovčev govor ušao je u povijest! Samo da izdvojim dio: “Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.”

U svemu je također bila u isto to vrijeme slabo primijećena vijest da je pulski profesor Filip Zoričić, tada na funkciji ravnatelja Gimnazije Pula, napisao doktorsku disertaciju “Vlado Gotovac – ideje i život”. Ja sam naišao na tu vijest i na Zoričićev razgovor za “Glas Istre”, gdje je ovako odgovorio na pitanje kako procjenjuje političku ostavštinu Vlade Gotovca u modernoj, današnjoj Hrvatskoj: “Iako jedan dio javnosti Gotovca ne drži za kvalitetnog političara čemu u prilog idu loši rezultati na predsjedničkim izborima 1997. godine te, po istima, minorna uloga u radu Sabora devedesetih godina, ja ipak smatram da nam je njegova ostavština velika. Ne po broju mandata u Saboru ili pozicijama, koje nije imao, već po moralnoj političkoj ostavštini. On je zaslužan, uz ostale kao što su Božo Kovačević i pokojni Slavko Goldstein, što je HSLS postao prva hrvatska parlamentarna stranka nastala još u, tada već umirućoj, ali pravno postojećoj, SFRJ. Gotovac nam je ostavio najveći govor u povijesti pred Komandom Pete zagrebačke vojne oblasti, koji je i danas primjer oratorstva i na školama govorništva. Govor koji i danas, kad ga čujemo, dominira i izaziva ushit. Naposljetku, njegovi politički govori danas su najcitiraniji i on je, po meni, posljednji pravi hrvatski liberal. Gotovac se usprotivio Tuđmanovoj politici prema BiH. Bio je hrabar političar i to je ne samo ostavština, već i nešto čega danas ima jako malo u javnom prostoru.”

Zoričić je u tom razgovoru protumačio i kakvog je karaktera, po njemu, bio Gotovčev slučaj u bivšoj Jugoslaviji: “On je stvorio novi pristup pojmovima i otvorio rasprave o nacionalizmu, konzervativizmu i slobodi, a pristupio im je polazeći od tri temeljna uvjerenja u Autsajderskim fragmentima: ljubav prema domovini, ljubav prema slobodi i poštivanje razlika. Slobodu neprestano promiče u svim tekstovima, naravno, različitim pogledima različitih filozofija. U studentskim danima postavljajući si pitanja Boga i božanskog, na rubu svoje skeptičnosti, ali nikada ne isključujući pojedinca koji zaziva slobodu. Za nacionalizam je rekao da je to ljubav prema svome narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva, a osuda konzervativizma bila je jedan od ključnih razloga zatvaranja i osuđivanja. U prvom procesu zatvoren je i kažnjen zbog uvodnika u Hrvatskom tjedniku, a drugi put zbog intervjua stranim novinarima. Spomenut će Gotovac da mu je teže bilo kad mu je zabranjeno pisati, nego kad je sjedio u samici. Njegov slučaj bio je pravi primjer kako je tada djelovala država u kojoj ste unaprijed osuđeni samo zato što govorite ono što mislite, a ne kako je naređeno. Poznata je činjenica da je Gotovac bio jedan od rijetkih intelektualaca koji su odbili Titovo pomilovanje, jer bi to za Gotovca značilo priznanje svega što mu tadašnja vlast spočitava. To je bio prvi dokaz njegove hrabrosti u trenucima kada bi rijetko tko tako reagirao.”

I još malo o Gotovcu i njegovoj hrabrosti. On u pismu komunističkom funkcioneru Juri Biliću 1981. godine piše, i kao da se do danas ništa nije promijenilo: “Vi se zbilja ne mijenjate! Sada ste opet uzjahali konje uvijek iste hajke; s onim nemirom, koji istodobno treba zavesti demokratske strasti puka i učvrstiti moć vlasti…- Ali, svijet se mijenja!…I vi ga zato sve manje razumijete i zato bez prestanka govorite o svojoj prošlosti: ona je sve što vam je, kao shvatljivo i kao opravdanje Vaših postupaka (i postupaka kruga oko Vas) preostalo. Hrvatska koju vidite Vi (i krug oko Vas) i dalje je podijeljena između vas i ustaša. Vaše izjave su kao komentari vijestima s fronta!… I u ime tih anakroničnih tlapnja Vi (i krug oko Vas) prijetite, optužujete, progonite…sve one koji nemaju takva priviđenja i takva mišljenja. Kao zarobljenici svoje prošlosti, svim silama i svim sredstvima nastojite sve u njoj zadržati, sve na nju svesti.“

Za kraj ću citirati što je Gotovac rekao tijekom suđenja 1981. godine: “Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja ni moje djelo nemamo nikakvog smisla”.

Sve je to bilo više nego dovoljno da se odmah javim Zoričiću i predložim mu da objavi knjigu o Gotovcu kod mene. On se uopće nije dvoumio, odmah je pristao. I evo nam knjige kakvu je Gotovac zaslužio!

Zvonimir Despot

Više o knjizi – https://despot-infinitus.com/proizvod/vlado-gotovac-prva-politicka-biografija/

Komentari su zatvoreni.