5. ožujka 2024. | 902 prikaza.

VOJNA POVIJEST – Tko su bili hrvatski generali i admirali od 1804. do 1918. godine, njih ukupno čak 395


U Hrvatskoj vlada opće opravdano mišljenje da Hrvati imaju bogatu vojnu, a posebice ratnu tradiciju. Međutim, kada to treba potkrijepiti dokazima javljaju se problemi, jer se o hrvatskim ratnicima u daljnjoj povijesti vrlo malo zna. Da bi se dokazala bogata hrvatska ratna tradicija najučinkovitije je analizirati broj i doprinos hrvatskih generala i admirala (časnici čina generala i admirala koji su rodom ili podrijetlom bili s područja tadašnjeg hrvatskog ozemlja, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost) na bojnom polju. Oni su rezultat uspješnih, najčešće hrvatskih postrojbi, koji predstavljaju vojskovođe, jer su u ratovima zapovijedali barem postrojbama ranga brigade, koje su brojile i do 15.000 vojnika. Osim toga bili su junaci, koji su zahvaljujući hrabrosti i ratnom umijeću, na bojnom polju stjecali najviša vojna odličja, a temeljem njih i plemićke titule. Kao plemići ženili su se s plemkinjama najčešće s područja Habsburške Monarhije i time hrvatske ljude uveli u srednjeeuropsku elitu i njezin kulturni krug. Velika većina njih bila je domoljubno osviještena i za svoj narod i rodni kraj od velikog značaja, a kod odabira plemićkog pridjevka najčešće su koristili svoje rodno mjesto. Trojica od njih su obnašali dužnosti ministra rata, neki su bili hrvatski banovi, mnogi zapovjednici armija pa čak i skupina armija. O njihovom ratnom umijeću iskazanom na bojnom polju pisali su najveći teoretičari umijeća ratovanja (Clausewitz i Jomini). Malo je poznato da su se hrvatski generali i admirali, osim na bojnom polju, isticali i u nizu ostalih područja. Neki su bili nositelji kulturnog razvoja hrvatskih područja na kojima su zapovijedali pa su organizirali koncerte, kazališne predstave na hrvatskom jeziku te hrvatskim kulturnim institucijama ostavljali svoje nasljedstvo za njihov razvoj. Neki su zagovarali ideje ilirizma, podupirali preporodna zbivanja u Hrvatskoj i Dalmaciji, pisali domoljubne pjesme te uveli hrvatski jezik u hrvatske domobranske postrojbe u kojima su razvijali ljubav prema rodnom kraju. Hrvatski general je 1809. prvi progovorio hrvatskim jezikom u Hrvatskom saboru. Neki su projektirali i gradili male i velike prometnice (npr. Lujzijana, brdska cesta od Karlovca do Rijeke), gradili i obnavljali škole i crkve te ostale objekte od društvenog značaja.  

Baltazar Šimunić (Wikimedia Commons)

Temeljem rezultata dosadašnjeg istraživanja broj hrvatskih generala i admirala u razdoblju od 1804. do 1918. je 395. Od tog broja njih 96 posto službovalo je u vojsci Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije, dok su ostali službovali u još sedam različitih europskih vojski. Njih čak 62 steklo je činove koji su osiguravali obnašanje najviših vojnih dužnost,i kao što su bili ministar rata, načelnik glavnog stožera i zapovjednik armije. Najveći broj potječe s područja tadašnje Vojne granice (krajine), a vojnu karijeru započeo je u hrvatskim graničarskim pukovnijama. Ukupan broj generala i admirala u vojsci Habsburške Monarhije od 1804. do 1918. bio je oko 4000, tako da na hrvatske generala i admirale otpada skoro 10 posto. Sukladno rezultatima popisa stanovništva Austro-Ugarske Monarhije iz 1910. udio stanovništva Kraljevine Hrvatske i Slavonije te Kraljevine Dalmacije  bio je oko 6, 34 posto.

Plemićki grb Baltazara i Matije Šimunića (Wikimedia Commons)

Kada se uzme u obzir da su hrvatski generali i admirali svoje činove stjecali puno teže nego primjerice austrijski, to je dokaz ratne tradicije i kvalitete hrvatskih ratnika. One su rezultat činjenice da su hrvatski ratnici svoje ratno umijeće stoljećima stjecali braneći granicu Monarhije od osmanlijske vojske i temeljem toga bili najbolja europska vojska. Najveći broj hrvatskih generala i admirala potječe s područja Like, a nakon toga Banovine. Treba istaknuti i jednu mikro-lokaciju u Podravini dužine nekoliko kilometara, između Novigrada Podravskog i Đurđevca, sa koje potječe devet hrvatskih generala, a u općoj percepciji ne predstavlja „ratničko“ područje. Upravo s tog područja potječe prvi general koji će biti obrađen u ovom feljtonu, a to je Feldmarschall-Leutnant (podmaršal ili hrv. general-bojnik) Baltazar Šimunić.

Barunski grb Baltazara Šimunića (Wikimedia Commons)

Podmaršal Baltazar Šimunić Baltazar Šimunić

Baltazar Šimunić, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom (Simunich, Balthasar, Freiherr von) rođen je 25. travnja 1775. u Novigradu Podravskom, naselju smještenom između Koprivnice i Đurđevca. Potječe iz časničke, graničarske obitelji, koja po muškoj strani vuče korijene iz Dalmacije. Smatra se da je prvi Šimunić koji je došao u Podravinu u XVI. stoljeću, bio Luka Šimunić kojem je car Rudolf, zbog ratnih zasluga stečenih u Kraljevini Hrvatskoj, 2. listopada 1588. dodijelio plemstvo. Sin je Mije Šimunića, poručnika austrijske vojske, sa službom u novigradskoj 9. satniji Varaždinsko-đurđevačke graničarske pukovnije i Marijane Šimunić, rođene Hirjan. Njegov brat Matija Šimunić bio je brigadir austrijske vojske i zapovjednik Druge banske graničarske pukovnije u Petrinji, koji je također stekao austrijsko plemstvo. Imao je dva sina, od kojih je jedan, kao konjanički natporučnik, umro od kolere, a drugi također u činu natporučnika poginuo od posljedica ranjavanja na bojnom polju 20. lipnja 1849. U Bjelovaru je stekao osnovno obrazovanje.

Vojnu karijeru započeo je s 15 godina života, kada je kao kadet 16. prosinca 1800., stupio je u Varaždinsko-đurđevačku graničarsku pukovniju u Bjelovaru. Već u siječnju 1801., u sastavu 1. bojne iz matične pukovnije, sudjelovao je u Ratu druge koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1798. – 1802.), u Furlaniji (Italija). Na vlastitu zamolbu 30. lipnja 1801. premješten je u 48. pješačku pukovniju u Nagykaniszi (Mađarska), čiji je počasni vlasnik tada bio čuveni hrvatski general Filip Vukasović, u kojoj je 1. listopada 1805. promaknut u čin poručnika. U sklopu Rata treće koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1805.) sudjelovao je u bitci kod Caldiera (30. listopada 1805.), gdje se istaknuo hrabrošću i ratnim umijećem na dužnosti zapovjednika postrojbe jačine ojačanog voda. Njegova pukovnija je u siječnju 1806. premještena u Beč, nakon toga u Češku pa u Ugarsku. Tu ga je zapovjednik pukovnije imenovao za osobnog pobočnika. Tu dužnosti obnašao je sedam godina u kojima je pukovnija promijenila pet zapovjednika i sudjelovala u tri ratna pohoda.

Tijekom Rata pete koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1809.), u bitci kod Rašína (Češka) (19. travnja 1809.) ponio se tako hrabro da ga je zapovjednik 7. korpusa, nadvojvoda Ferdinand, na samom bojištu 20. travnja 1809. promaknuo u čin natporučnika. U tom ratu iskazao je posebnu vještinu i hrabrost u bitkama u Poljskoj: kod predgrađa Varšave, Praga (25. travnja 1809., malo naselje smješteno na istočnoj obali rijeke Visle, neposredno nasuprot Stare Varšave i Mariensztata), Grochowa, Jedlinskog i Zarnowiza te jurišu na most kod Toruńa (25. svibnja 1809.). U Ratu šeste koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1812. – 1814.) sudjelovao je u bitci kod Podubnie/Gorodeczna (Bjelorusija) (12. kolovoza 1812.), u sastavu 48. pješačke pukovnije koja se borila u sklopu Napoleonove vojske protiv ruske vojske, temeljem odredaba Mirau Schönbrunnu od 14. listopada 1809. U velikoj bitci kod Dresdena (26. kolovoza 1813.) istaknuo se mudrošću i smirenošću kod zapovijedanja bojnom, iako je bio teško ranjen. Zbog hrabrog držanja pred neprijateljem promaknut je u čin satnika i premješten u 49. pješačku pukovniju u Sankt Pöltenu (Austrija). Nakon toga premješten je u Korpus srpskih dragovoljaca iz Banata, sa sjedištem u Temišvaru (Rumunjska).

Početkom rujna 1814. premješten je u Varaždinsko-đurđevačku graničarsku pukovniju, u kojoj se bavio upravnim i financijskim poslovima te imao vremena za upoznavanje s funkcioniranjem Vojne granice (krajine). Od travnja do prosinca 1818. obnašao je dužnost zapovjednika 8. satnije sa sjedištem u Virju. Na toj dužnosti mnogo je učinio za dobrobit naroda na kulturnom, socijalnom i gospodarskom polju, a posebice za 18 obitelji koje su nastradale u požaru, koji se dogodio 18. veljače 1818. Dana 1. siječnja 1819. imenovan je na dužnost stožernog časnika u Glavnom vojnom zapovjedništvu u Zagrebu. Na toj dužnosti ostao je 13 godina, a zapovijedala su mu tri zapovjednika. U čin bojnika promaknut je 19. ožujka 1828., kada je premješten u Drugu bansku graničarsku pukovniju u Petrinji. Dana 15. svibnja 1829. premješten je u Varaždinsko-križevačku graničarsku pukovniju u Bjelovaru. U čin pukovnika promaknut je 20. prosinca 1831., kada je i premješten u 18. pješačku pukovniju u Hradecu Králové (Češka). U toj pukovniji 1. listopada 1832. imenovan je za zapovjednika bojne, a 17. prosinca 1833. odlikovan je ruskim Redom svete Ane II. klase. U istoj pukovniji 21. svibnja 1834. promaknut je u čin brigadira i imenovan za zapovjednika pukovnije. Nedugo nakon toga, 17. srpnja 1834. imenovan je za zapovjednika 51. pješačke pukovnije u Cluj-Napoci (Rumunjska). Na toj dužnosti u čin General-majora (general-bojnika ili hrv. brigadnog generala) promaknut je 12. listopada 1840., nakon čega je imenovan za zapovjednika pješačke brigade u Zagrebu. Dana 4. svibnja 1844. su on i njegov brat Matija Šimunić stekli titulu ugarskog plemića. U lipnju 1844. imenovan je za zapovjednika pješačke brigade u Beču. Dana 14. siječnja 1846. odlikovan je ruskim Redom svetog Stanislava I. klase.

 U čin Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika) promaknut je 12. veljače 1848., kada je i imenovan za zapovjednika pješačke divizije u Tarnówu (Poljska). Iste godine dobio je zapovijed da sa snagama jačine oko 5000 vojnika raspoređenih u pet bojni, tri eskadrona konjaništva i dvije bitnice topova zaposjedne sjevernu Ugarsku. Dana 28. listopada 1848. u boju kod Kostolné (Slovačka) porazio je mađarske revolucionarne snage jačine oko 4000 gardista i više tisuća domobrana. Dana 1. studenog 1848. zaposjeo je grad Trnavu (Slovačka), ali se zbog nedolaska glavnine austrijskih snaga morao povući u Hodonín (Češka), gdje je ostao do 16. prosinca 1848., kada je ban Josip Jelačić s vojskom prodro u Ugarsku. Istog dana na čelu korpusa od 6300 vojnika raspoređenih u dvije brigade, napao je utvrdu u Trnavi u kojoj se nalazio mađarski general Richard de Beaufré de Guyon s brojnom posadom. Bitka je trajala dugo u noć, a završila je pobjedom njegovog korpusa. U ovoj bitci ubijeno je preko stotinu neprijateljskih vojnika, a zarobljeno sedam časnika, 798 vojnika, jedna zastava, pet topova, 43 konja i tri kola sa streljivom. Zbog ove pobjede 7. srpnja 1849. odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije, najvećim odličjem koje se dodjeljivalo za iskazanu hrabrost u Habsburškoj Monarhiji.  

Nakon toga je od neprijatelja očistio okolno područje i s 1400 vojnika i 42 topa obranio  utvrdu Leopoldov (Slovačka). Kasnije je sudjelovao u prvoj fazi prve bitke kod Komorana (Mađarska) predvodeći snage koje su prešle na lijevu obalu Dunava i napadale sa sjevera, a nešto kasnije (26. travnja 1849.) u boju kod Raaba (Győra) štitile desno krilo austrijskih snaga do dolaska pojačanja. Nedugo zatim, u svibnju 1849., imenovan je za zapovjednika pješačke divizije u Beču. Tu dužnost obnašao je do 8. studenog 1849., kada je imenovan za zapovjednika utvrde u Komárnom (Slovačka). Na toj dužnosti 28. siječnja 1850. stekao je titulu austrijskog baruna. Iste godine zapovjedio je isušivanje kanale oko utvrde u Komárnom, s ciljem sprječavanja malarije i time stekao naklonost pučanstva. Kada je 16. prosinca 1850. slavio 50. godišnjicu vojne službe imenovan je za počasnog građanina Komárnog. Interesantna je činjenica da se njegovo rodno mjestu Novigrad Podravski u srednjem vijeku zvalo Komarna. Tom prigodom je, u raskošnoj svečanosti, nagrađen pozlaćenom srebrnom sabljom s umetnutim draguljima. I grad Trnava ga je istom prigodom također proglasio za počasnog građanina.

Umirovljen je 7. ožujka 1853., nakon čega se preselio u Weinhaus kraj Beča, gdje je 8. srpnja 1861. i umro. Napisao je dvije vojno-stručne knjige i memoare. U memoarima je isticao svoje hrvatsko podrijetlo. S velikom se hrabrošću borio u Slovačkoj i kasnije radio za dobrobit „svoje braće Slovaka“. Kao general trgao je lance s ruku i nogu nedužnih Slovaka po tamnicama. Kada je došao na mjesto gdje su Mađari pogubili Slovake i nisu ih dostojno pokopali, zapovjedio je da se leševi iskopaju i pokopaju na grobljima u blagoslovljenu zemlju. Njegovo poprsje nalazi se u spomen-parku austrijskih vladara i najistaknutijih pripadnika austrijske vojske u Heldenbergu (Austrija).  DJELA: Upute za temeljnu te ubrzanu moralnu i specijalističku izobrazbu novaka, nakon k. k. Službovnika (Anleitung zur gründlichen und möglichst baldigen moralischen und dienstlichen Ausbildung des Rekruten, nach dem k. k. Dienstreglement), Beč, 1847., O poznavanju triju oružja i njihovoj uporabi (Ueber die Kenntniss der drei Waffen und ihre Verwendung), Beč, 1849., Memoari k. k. general-bojnika Baltazara baruna Šimunića (Memoir des k.k. Feldmarschall-Lieutenants Balthasar Freih. von Simunich), Beč, 1861.

Viteški križ Reda Marije Terezije (Wikimedia Commons)

Bista Baltazara Šimunića u Spomen parku u Heldenbergu (Austrija) (Wikimedia Commons)

Prikaz bitke kod Dresdena (26. kolovoza 1813.) (Wikimedia Commons)

Autor teksta: Boris Trnski

Komentari su zatvoreni.