4. svibnja 2022. | 1207 prikaza.

Vrijeme je da se napokon javno rasvijetle stvarne okolnosti događaja u Borovu 2. svibnja 1991.

Prije gotovo jedanaest godina, 18. lipnja 2010. godine, obranio sam diplomski rad naslovljen: Bitka u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer Osijek, pod mentorstvom prof. dr. sc. Josipa Jurčevića. Bio sam tada prvi i jedini student koji se upustio u istraživanje ove teme. Još se dobro sjećam riječi mentora, ali i oca koji je preživio navedeni događaj, jesam li svjestan u što se upuštam te kako postoji mogućnost da uopće neću završiti diplomski rad o toj temi. Razlozi toga bili su višestruki: činjenica je da je dokumentacija nedostupna te s historiografske strane ne postoji gotovo ništa osim nekoliko rečenica, uglavnom netočnih, koje se iz godine u godinu provlače kroz medije. Tada i danas suočavamo se s jednakim nedostatkom javno dostupnih podataka koji bi rasvijetlili taj događaj te s ponavljanjem informacija. Ono što sam uspio dokazati i obraniti prije gotovo jedanaest godina jest da ne postoji politička volja da se događaj u Borovu 2. svibnja 1991. procesuira, odnosno da se odgovorni izvedu pred lice pravde i kazne. Ta se teza tijekom godina sve više potvrđivala posebice na primjeru Steve Culeja, odnosno njegova istraživanja u smjeru otkrivanja nalogodavaca i izvršitelja ubojstva 12 pripadnika specijalne policije. Stevo Culej je između ostalog i brat  jednog od poginulih redarstvenika, Josipa Culeja. Ipak, ja se u ovoj knjizi neću baviti tim problemom.

Nakon navedene 2010. godine započeo sam svoje dugogodišnje istraživanje želeći proširiti ono što sam započeo u studentskim danima, a sve u smjeru pokušaja povijesne rekonstrukcije onoga što se uistinu zbivalo toga dana u Borovu. Temu Borova 2. svibnja 1991. pokušao sam održati javno medijski živom i prije te nakon 2. svibnja jer se o njoj uglavnom govorilo isključivo oko obljetnica. Između ostalog održavao sam predavanja u školama, učeničkim domovina, na znanstveno-stručnim skupovima, ali i u institucijama poput Matice hrvatske, te sam nekoliko puta citiran u literaturi. Govorio sam o ovom događaju u medijima, pisanim i  audiovizualnim. Uza sve te nastupe širio sam poznanstva s braniteljima i ljudima koji su imali više ili manje informacija o samome događaju te sklapao mozaik bilježeći njihova sjećanja posrednim ili neposrednim putem pomoću razgovora i intervjua.

Knjiga pred vama nastoji dakle biti prva knjiga u hrvatskoj historiografiji koja će detaljno opisati događaj u Borovu 2. svibnja 1991. godine. Pokušao sam što vjerodostojnije dokazati da se uistinu radi o ratnom zločinu u kojem su policajci ubijeni na dužnosti iz ranije pripremljene zasjede višestruko brojnijeg neprijatelja. Taj sam cilj pokušao ostvariti iznoseći mnoga svjedočanstva i sjećanja preživjelih sudionika te potkrepljujući mnoge situacije pisanim izvorima, audiovizualnim i ostalim materijalima. Osim „domaćih“, koristim također strane izvore, ponajprije medijske, ali djelomično i literaturne te dakako usmenu predaju i prikupljene izjave sudionika s obiju strana, a sve u svrhu objektivnosti pogleda na cjelokupan događaj. Ono malo dostupnih pisanih izvora o ovom događaju kolektivna memorija sudionika zaokružuje u priču koja jasno daje odgovore na tezu koju sam postavio. Vodeći se raščlambom Paula Ricceura iz djela La Mémoire, l’histoire, l’oubli (Sjećanje, povijest, zaborav) osobna sjećanja koja se preklapaju stvorila su sliku kolektivne memorije danog događaja. Upravo zbog nedostatka, odnosno nedostupnosti, veće količine dokumentacije, pristup ovoj temi uvelike se temeljio na predstavljenoj kulturi sjećanja koja baca novo svjetlo na događaj u Borovu 2. svibnja 1991. godine otkrivajući dosad nepoznate aspekte neistraženog područja poznatog događaja.

Maurice Halbwachs skovao je 1925. termin kolektivne memorije u svojem djelu O kolektivnoj memoriji; Jan Assmann u djelu Mojsije Egipćanin – dešifriranje traga u pamćenju proučava Mojsija ne kao lika povijesti, nego kao lika sjećanja spajajući Mojsijevo vrijeme s modernim dobom; a Louise Lambrich u svojem djelu Vukovar više nikada nećemo vidjeti pojam kolektivnog pamćenja sažima odnosom uspomene, predaje i sjećanja zajednice. Upravo po uzoru na druge autore, između ostalih i navedene, može se iščitati način na koji sam pristupio istraživanju ove teme. Upotreba usmenih izvora u povijesnoj znanosti ima dugu tradiciju, a nove nam tehnologije uvelike olakšavaju prikupljanje  podataka nužnih za izradu radova. Koristeći različite metodološke pristupe, među kojima je i terensko istraživanje, nastojao sam analizirati sve dostupne informacije kako bih utvrdio točnost pojedinih spoznaja, ali i opovrgnuo neke argumente. To je dakako omogućilo uviđanje kauzalnosti, odnosno uočavanje poveznica između različitih događaja istoga karaktera koji su opisani i kompilirani u svrhu generalizacije određenih zaključaka.

Stoga, ako pažljivo sagledamo sve činjenice iznesene u ovoj knjizi, steći ćemo nekoliko spoznaja. Prva je od njih da su obje strane imale svoje razloge naći se u Borovu 2. svibnja 1991. godine, odnosno svoje viđenje cjelokupne situacije koja je bila uzrokom pogibije 12 hrvatskih redarstvenika. Druga i neosporiva činjenica jest da su hrvatski policajci smišljeno dočekani u zasjedi s jednim jedinim ciljem – da im se nanese što više žrtava. Sve navedene  činjenice upućuju na zaključak da se radi o ratnom zločinu.

Ako ćemo se dotaknuti same organizacije odlaska u Borovo, onda moramo priznati da je akcija bila loše smišljena, a samim time i loše izvedena. U prilog tomu govori 12 izgubljenih života, kao i raniji primjeri: od događaja na Plitvicama mjesec ranije, pa do poznavanja situacije u Borovu, odnosno saznanja da se u mjestu nalaze mnogobrojni naoružani lokalni i pridošli teroristi. Iz svega navedenog proizlaze, dakako, i mnogobrojna pitanja koja nisu u potpunosti raščišćena iz objektivnih razloga, poput već navedene nedostupnosti dokumentacije, nedostupnosti nalogodavaca, ali i izvršitelja djela, budući da pojedini izvršitelji više nisu među živima, poput Vukašina Šoškočanina, glavnog komandira u selu, koji je nedugo nakon 2. svibnja poginuo pod sumnjivim okolnostima. U svakom slučaju, vjerujem da će mnoge odgovore koje nisam u potpunosti razjasnio budući da moje istraživanje nije išlo u smjeru bavljenja pitanjima nalogodavaca, dati upravo Stevo Culej koji je svoje istraživanje usmjerio u tome pravcu. Moj je cilj bio prikupiti sve dostupne  informacije te ih obraditi u svrhu izrade ove knjige, koja će, nadam se, pridonijeti mogućnosti da se napokon, nakon trideset godina, javno rasvijetle stvarne okolnosti događaja u Borovu 2. svibnja 1991. godine.

Tomislav Orečić

Izvadak iz knjige „Borovo 2. svibnja 1991.“ u izdanju Despot infinitusa

Više o knjizi – https://despot-infinitus.com/proizvod/borovo-2-svibnja-1991/

Fotografija: Pripadnici MUP-a na ulazu u Borovo, Pichler, Goran, https://www.vusz.hr/foto-galerija/domovinski-rat-borovo-selo

Komentari su zatvoreni.