8. studenoga 2026. | 50 prikaza.

Povijest velikosrpske politike od Garašanina do danas. Je li pobjeda studenata pokopala projekt ‘srpskog sveta’?

Može li se jedan narod kulturno i institucionalno povezivati preko državnih granica, a da se pritom ne dovodi u pitanje suverenitet država u kojima njegovi pripadnici žive? Gdje završava legitimna skrb za sunarodnjake, a počinje nametanje političke volje Beograda? I koliko se suvremeni koncept „srpskog sveta“ razlikuje od starijih zamisli o nacionalnom okupljanju i teritorijalnom preuređenju jugoistočne Europe? To su pitanja kojima se bavi povjesničar i publicist Zvonimir Despot u svojoj najnovijoj knjizi Srpski svet: Velika Srbija drugim sredstvima (1836.–2026.), u kojoj povezuje povijesne dokumente, političke programe i suvremene događaje kako bi objasnio velikosrpsku politiku.

Pitanja o naravi i političkim ciljevima „srpskog sveta“ ponovno su aktualizirana političkim promjenama u Srbiji, izazvanima pobjedom Studentske liste. Može li smjena autoritarnog režima u Beogradu preko noći ugasiti projekt koji je preživio monarhije, diktature i komunizam? Da bismo odgovorili na to pitanje, ali i razumjeli koncept „srpskog sveta“, potrebno je zaviriti u dokumente koji su oblikovali srpsku državnu i nacionalnu politiku dugu dva stoljeća.

Geneza dvostoljetnih presizanja

U potrazi za korijenima suvremenog fenomena „srpskog sveta“, Despot nas vraća na izvore srpske državotvorne misli i dokumente koji i danas zvuče aktualno. Prva postaja toga povijesnog pregleda jest „Načertanije“ Ilije Garašanina iz 1844. godine. Tekstualni predložak za taj program bio je „Plan slavenske politike Srbije”, koji je poljski emigrant Franjo Zach izradio u sklopu širega projekta južnoslavenske suradnje kao brane ruskom i austrijskom utjecaju. Garašanin je, međutim, Zachovu zamisao preradio i pretvorio u dugoročni program velikodržavne ekspanzije Srbije. Kao ključna područja širenja države naveo je Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru, a kao širi prostor budućega geopolitičkog podčinjavanja i sjevernu Albaniju. Za ostvarivanje toga projekta program je predviđao i vojno osvajanje.

Samo nekoliko godina poslije, 1849., Vuk Stefanović Karadžić u tekstu „Srbi svi i svuda“ postavlja tezu prema kojoj su svi govornici štokavskog narječja – bez obzira na vjeru – Srbi, a neprihvaćanje srpskog imena među katolicima i muslimanima tumači kao „nedostatak znanja“ ili „povijesni nesporazum“ koji će se ukloniti školovanjem. Takvim pristupom jezična pripadnost postaje temelj za određivanje nacionalnog identiteta, neovisno o tome kako se sami ljudi izjašnjavaju. Time se nacionalno pitanje proširilo izvan granica srpske države, a jezična pripadnost postala je argument za uključivanje stanovništva susjednih zemalja u širi nacionalni projekt.

Despot posebnu pozornost posvećuje „Vojničkom bukvaru“ Koste Jokića iz 1893. godine. Taj priručnik, koji je do 1912. doživio trinaest izdanja i koji je država otkupljivala i distribuirala vojnim postrojbama, pokazuje kako se nacionalna geografija prenosila u vojničku pouku. Na popisu „srpskih zemalja“ bile su Bosna, Hercegovina, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, a među gradovima Zagreb, Zadar i Dubrovnik. Glavna poruka bila je: „Što je nekad bilo naše, opet mora biti naše“.

Analizu srpskih nacionalnih programa Despot nastavlja dokumentima tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ (Crna ruka) iz 1911. godine, a potom razmatra doprinos akademske zajednice velikosrpskoj politici, osobito rad uglednoga geografa Jovana Cvijića. Njegovi radovi trebali su europskoj javnosti znanstveno argumentirati teritorijalnu ekspanziju Srbije. Cvijić je polazio od teze da su Srbi povijesno i etnološki središnji narod Balkana te da Srbija ima pravo podčiniti i priključiti susjedne zemlje u kojima žive Srbi.

Ratni teritorijalni projekt velikosrpske politike Despot prikazuje na primjeru „Homogene Srbije“ Stevana Moljevića iz 1941. godine. Taj je dokument predviđao stvaranje etnički homogene Srbije unutar obnovljene Jugoslavije, uz teritorijalno proširenje na područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine te izlaz na Jadransko more. Projekt je uključivao i prisilno preseljavanje stanovništva, osobito Hrvata sa srpskih i Srba s hrvatskih područja. Moljevićev plan pokazuje kako su se velikodržavne zamisli u ratnim okolnostima pretvarale u konkretne teritorijalne i demografske projekcije.

Najradikalniji primjer planskog demografskog inženjeringa Despot pronalazi u referatu akademika Vase Čubrilovića „Iseljavanje Arnauta“ iz 1937. godine. Čubrilović je predlagao radikalne mjere za rješavanje „albanskog problema“ na Kosovu radi prisilnog iseljavanja albanskog stanovništva. Plan je obuhvaćao policijske represalije, oduzimanje zemljišta, gospodarske pritiske, ukidanje prava i ograničavanje vjerskog života. Nije se, dakle, radilo samo o protjerivanju nego i o sustavnom stvaranju uvjeta koji bi Albance prisilili na odlazak. Despot pritom upozorava da samo postojanje referata ne dokazuje da ga je tadašnja vlada formalno usvojila.

Pakiranje ideologije u kulturne forme

Memorandum SANU-a iz 1986. u kolektivnom je sjećanju ostao kao jedan od ključnih dokumenata koji su prethodili krvavom raspadu Jugoslavije. Despot, međutim, upozorava da ga treba čitati uz uvažavanje njegova stvarnog statusa. To je, naime, bio nedovršeni nacrt skupine akademika, a ne formalno usvojen program Akademije ili države. Dokument je bio podijeljen u dva dijela. Prvi, naslovljen „Kriza jugoslovenske privrede i društva“, polazio je od gospodarske stagnacije, nezaposlenosti i drugih problema zemlje, ali je ekonomsku krizu povezivao s ustavnim položajem Srbije. U drugom dijelu, „Položaj Srbije i srpskog naroda“, težište je prebačeno na tobožnju nacionalnu ugroženost, neravnopravnost Srbije i položaj Srba na Kosovu. Memorandum je tako postavio zahtjeve za promjenom ustavnog poretka SFRJ te dao snažan politički i ideološki okvir nacionalističkoj mobilizaciji. Taj je okvir poslužio kao jedno od uporišta velikosrpske politike, čija je agresivna provedba došla do izražaja u ratovima 1990-ih.

Drugi ključni dokument u tom procesu Despot pronalazi u „Strategiji očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu“, koju je Vlada Srbije usvojila u siječnju 2011., za vrijeme predsjednika Borisa Tadića. U izvornom tekstu te strategije, koja se u javnosti nazivala i „Memorandum 2“, navodilo se da Srbija treba težiti ostvarenju konstitutivnosti srpskog naroda u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Nakon reakcija Zagreba i Podgorice, Beograd je u ožujku 2011. uklonio te odredbe. Despot u tom dokumentu prepoznaje primjer institucionalnog djelovanja preko državnih granica.

‘Srpski svet’ u novom političkom dobu

Moderni pojam „srpskog sveta“ u javni je prostor ušao 2020. godine. Kako Despot naglašava, izraz nisu osmislili književnici ili marginalni radikali, nego ga je promovirao Aleksandar Vulin, tadašnji ministar obrane. On je poslije obnašao dužnosti ministra unutarnjih poslova i ravnatelja Bezbednosno-informativne agencije (BIA), pa su njegove izjave imale veliku političku težinu. U rujnu 2020. Vulin poručuje da „Srbi moraju da postanu jedinstven politički narod“ te da je predsjednik Srbije ujedno predsjednik svih Srba. U travnju 2021. odlazi korak dalje javno se pitajući zašto se srpsko nacionalno pitanje ne bi riješilo ujedinjenjem svih Srba u jednoj državi. Despot pritom upozorava da objava Vulinovih izjava na službenim stranicama Ministarstva obrane ne znači da je svaka njegova tvrdnja formalno usvojena državna doktrina, ali pokazuje institucionalni kanal kojim takve ideje dobivaju javni autoritet.

No stvarna opasnost koncepta „srpskog sveta“ zapravo je u njegovoj postupnoj institucionalizaciji. Ključni dokument u tom procesu, smatra Despot, jest Deklaracija Svesrpskog sabora, usvojena u Beogradu 8. lipnja 2024. godine. Njezin puni naziv – „Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“ – jasno pokazuje da više nije riječ samo o kulturi. Deklaracija predviđa osnivanje Nacionalnog savjeta srpskog naroda, tijela u kojem bi sudjelovali najviši državni dužnosnici Srbije i Republike Srpske, uključujući predsjednike država, vlada i parlamenata, kao i predstavnici akademskih institucija i Srba iz regije. Premda takvo tijelo nema formalnu vlast nad ustavnim poretkom susjednih država, ono bi moglo postati stalno političko središte koje utječe na položaj Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Despot upozorava da takvo povezivanje može potisnuti njihovu državljansku pripadnost te otvoriti pitanje lojalnosti Beogradu.

Despotova analiza posebnu pozornost posvećuje i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, čije djelovanje nadilazi državne granice. Kao konkretan primjer povezanosti crkvenih i geopolitičkih pitanja navodi susret patrijarha Porfirija i episkopa bačkog Irineja Bulovića s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i patrijarhom Kirilom u Moskvi 22. travnja 2025. godine. Tijekom razgovora Porfirije je govorio o poželjnoj bliskosti s ruskim okruženjem u budućem geopolitičkom pregrupiranju, a Irinej Bulović izrijekom je upotrijebio izraz „u ruskom svetu”, što je Porfirije potvrdio riječima: „Da, u ruskom svetu, u pravoslavnom svetu“. Pritom su Kosovo, Republika Srpska i Crna Gora povezani s međunarodnom ulogom Rusije. Despot taj susret razmatra kao primjer uključivanja vjerske i nacionalne povezanosti u širi geopolitički okvir, ali i upozorava da samo postojanje crkvenih veza preko državnih granica nije dokaz političkog podređivanja.

Vrhunac Despotove analize, ujedno i najsvježiji dokument u njegovoj knjizi, jest „Studentski memorandum o Kosovu i Metohiji“ iz 2026. godine. Memorandum je javno pročitan u Kragujevcu 16. svibnja, a studenti prosvjednici objavili su ga na društvenoj mreži X dan poslije. U njemu se Kosovo i Metohija proglašavaju „neotuđivim i sastavnim dijelovima Republike Srbije“, a njihovo očuvanje povijesnim i moralnim imperativom o kojem se ne pregovara. Dokument istodobno poziva na međunarodnu suradnju, poštovanje međunarodnog prava i mirno rješenje, pa ga se ne može poistovjetiti sa zagovaranjem rata niti njegov sadržaj pripisati svakom sudioniku studentskih prosvjeda.

Memorandum je objavljen nekoliko mjeseci prije pobjede Studentske liste i poraza Aleksandra Vučića, što otvara pitanje koliko se nova politička snaga doista udaljila od nacionalne matrice svojih prethodnika. Despotova naknadna analiza, objavljena na društvenim mrežama (jer knjiga je otišla u tisak prije izbornog preokreta u Srbiji), upozorava da politička promjena u Beogradu ne znači automatski i promjenu odnosa prema Kosovu, regionalnoj politici i prošlosti. Nacionalna matrica može nadživjeti smjenu vlasti, što znači da nova vlast u Srbiji može poboljšati funkcioniranje države i život njezinih građana, a istodobno nastaviti osporavati teritorijalne granice, zahtijevati posebna ustavna prava za Srbe u susjednim državama i zastupati vlastita tumačenja povijesti. Time se otvara i ključno pitanje: je li „srpski svet“ poražen Vučićevim izbornim porazom ili je samo dobio novu, međunarodno prihvatljiviju političku ambalažu?

Hrvatska kao granica ‘srpskog sveta’

Posebno intrigantan dio Despotove knjige odnosi se na položaj Hrvatske unutar arhitekture „srpskog sveta“. Autor Hrvatsku promatra kao jednu od najjasnijih granica toga projekta, i to ne samo teritorijalnih nego i institucionalnih, sigurnosnih i geopolitičkih. Članstvo Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u bitno ograničava mogućnost ostvarivanja srpskih teritorijalnih ambicija izvan međunarodno priznatih granica, no granica „srpskog sveta“ očituje se i u pitanju može li se srpsko nacionalno povezivanje razvijati bez osporavanja hrvatske državnosti i političkog instrumentaliziranja srpske manjine. Hrvatska je zato važan test mogu li se Srbi povezivati sa Srbijom bez političkog upletanja Beograda u hrvatske poslove.

U tom svjetlu, knjiga donosi oštru analizu djelovanja Milorada Pupovca i Srpskog narodnog vijeća te otvara jedno od najosjetljivijih pitanja hrvatske politike: koliko su politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj samostalni u odlučivanju i zastupanju njezinih interesa, a koliko njihovo djelovanje slijedi političke smjernice Beograda? Problem se pojavljuje kad se, pod krinkom očuvanja pisma i identiteta, u zajednički javni prostor nameće obveza lojalnosti isključivo Beogradu. Kad se inzistira na brisanju državljanskih i političkih specifičnosti, poput odbacivanja termina „hrvatski Srbi“ u Deklaraciji Svesrpskog sabora, kulturno se jedinstvo koristi za brisanje važne političke razlike. Time se prešutno poručuje da hrvatski Srbin svoja prava i politički smjer ne definira u dogovoru sa Zagrebom, nego prema naputcima srbijanskog predsjednika.

Poučena tragičnim iskustvom devedesetih, kad je pitanje manjinskih prava nasilno pretvoreno u pitanje teritorija, Hrvatska si danas ne smije dopustiti političku naivnost. No, kako Despot zaključuje, odgovor na taj izazov ne smije biti pretvaranje svakog pripadnika srpske manjine u dežurni politički problem, nego ustrajanje na tome da se njihova građanska lojalnost ostvaruje u Hrvatskoj. Vukovar je jedan od najsloženijih primjera odnosa manjinskih prava, nacionalnog identiteta i ratnog nasljeđa. Pitanje ćirilice pokazuje koliko se različita povijesna iskustva i očekivanja mogu sudariti oko istoga prava. Za pripadnike srpske manjine ćirilica je izraz identiteta i ustavno zajamčene ravnopravnosti, a za dio hrvatskih građana neraskidivo je povezana s ratom, razaranjem i osobnim gubitcima. Upravo se na takvim pitanjima pokazuje sposobnost države da zaštitu manjinskih prava uskladi s poštovanjem iskustva vlastitih građana, bez pretvaranja prava jedne zajednice u negaciju iskustva druge.

Dodamo li tome srpska prisvajanja hrvatske kulturne baštine u Dubrovniku, postaje jasno zašto su Vukovar i Dubrovnik ključni test „srpskog sveta“.

Neuništiva matrica

Najveća je vrlina Despotove knjige u tome što uspješno izbjegava jeftine teorije zavjere o nekom tajnom planu koji se provodi od 1844. do danas. Umjesto toga, autor nudi znanstveno i publicistički utemeljenu anatomiju kontinuiteta političkih obrazaca. Knjiga pokazuje kako je ideja okupljanja „svih Srba u jednoj državi“ nadživjela monarhije, dvije Jugoslavije, komunizam i Slobodana Miloševića. Vučić, baš kao i Milošević prije njega, nije bio izumitelj te politike, nego njezin privremeni upravitelj u drukčijim povijesnim okolnostima. Priznajući Studentskom pokretu golem uspjeh u rušenju autoritarnog i korumpiranog režima, Despot istodobno poziva na oprez. Nova vlast u Beogradu donosi prijeko potrebnu nadu u neovisne institucije i slobodne medije u Srbiji, ali njezini vlastiti programi – poput spomenutog Studentskog memoranduma – pokazuju da se njezini vanjskopolitički horizonti prema susjedima i Kosovu nisu odmaknuli od tradicionalne nacionalne matrice.

Velika je vrijednost knjige i njezin opsežan dokumentarni dio, koji obuhvaća stotinjak stranica izvornih tekstova – od Garašaninova „Načertanija“, preko Vuka Karadžića i zloglasnog projekta Vase Čubrilovića, pa sve do Strategije iz 2011. i Deklaracije iz 2024. godine. Bogat biografski leksikon i precizna kronologija čine ovo djelo vrijednim i transparentnim znanstveno-publicističkim izvorom, u kojemu čitatelj može sam provjeravati autorove teze i pratiti razvoj srpskih političkih ideja tijekom različitih povijesnih razdoblja.

Regionalni sporovi o prošlosti neće nestati preko noći. Despotova knjiga stoga postaje obvezna literatura za svakoga tko želi razumjeti kako su se velikosrpske političke ambicije prilagođavale različitim povijesnim okolnostima, a pritom zadržavale svoje temeljne ciljeve. Je li pobjeda studenata pokopala projekt „srpskog sveta“? Zasad se čini da nije. Tek će odnos nove vlasti prema susjednim državama, njihovim granicama i Srbima koji u njima žive pokazati znači li politička promjena u Beogradu i stvarni raskid s velikodržavnom politikom.

Piše Žarko Ivković / Večernji list, 7. studenoga 2026.

Komentari su zatvoreni.